Izdavačko preduzeće „Prosveta“ i Udruženje profesionalnih izdavača Srbije (UPIS) potpisali su juče sporazum o saradnji u izdavaštvu i knjižarstvu u cilju popularisanja knjige i čitanja, zaštite kulturnog nasleđa i očuvanja uspomene na delo čuvenog predratnog izdavača Gece Kona. Istovremeno obnarodovano je da će UPIS od sada nositi njegovo ime.
Na ovaj način će tzv. mali izdavači koji nemaju svoje knjižare i mogućnost da produkciju predstave javnosti, a imaju značajne naslove, dobiju svoj prostor, Salon Gece Kona, u kome će moći čitaocima da nude svoje knjige i gde će se organizovati razgovori o najaktuelnijim problemima u ovoj profesiji. Zoran Hamović, predsednik UPIS, istakao je da je Geca Kon utemeljivač evropskog izdavaštva u nas i da je namera izdavača da slede njegov put. Misija izdavača je pre svega obrazovanje, što je „Prosveta“ nekoliko decenija i radila i u čemu će imati punu podršku, sa željom da povrati svoje mesto na kulturnom miljeu Srbije. Autor knjige o Geci Konu, Velja Starčević podsetio je da je ovaj knjižar i izdavač 1901. osnovao prvu knjižaru, tri godine kasnije objavio prvi reklamni oglas i u tom pogledu bio vizionar, a 1925. osnovao Udruženje izdavača knjižara Kraljevine SHS čiji je bio prvi predsednik. Devet godina kasnije pokrenuo je akcionarsko društvo i uspevao da objavi svakoga dana jednu knjigu i to iz pera najznačajnijih domaćih i stranih pisaca. Život je okončao na tragičan način 1945. „Prosveta“ je nekoliko decenija bila u stalnom usponu, da bi od devedesetih godina zapala u veliku krizu kojoj se još ne nazire kraj, istakao je Starčević. NEIZVESNA SUDBINA Na pitanje kakva je sada situacija u „Prosveti“ i ima li nade za ovu kuću, direktor Dragan Milenković, napomenuvši da je na ovom mestu tek nekoliko meseci, rekao je: – Zatekao sam loše stanje koje je sada nešto bolje. „Prosveta“ je i dalje, od 2010. u restrukturiranju, obavili smo neke razgovore sa željom da skrenemo pažnju na situaciju u kući i dobili uverenja da niko ne pomišlja o njenom gašenju. Međutim, naša sudbina je i dalje neizvesna, mi ne znamo šta je u čijim glavama, ali na nama je da dajemo inicijativu, a ovaj sporazum je jedan od tih dobrih poteza. Po mišljenju izdavača Branka Kukića, domaće izdavaštvo je u izuzetno velikoj krizi, koja se ogleda u tome što s jedne strane postoje oni kojima je u objavljivanju knjiga jedini cilj da „namlate pare“, i drugi koji pokušavaju da visokim dometima svojih izdanja aktivno učestvuju u našoj kulturi. Ta dva modela su u velikom nesporazumu, a država ništa ne čini, jer je ne interesuju ni knjiga ni čitaoci. Kukić se založio i za novi model otkupa knjiga i zapitao zašto Ministarstvo kulture prilikom otkupa uzima čak 40 odsto rabata, a bilo bi sasvim logično da takvog nameta nema. Model Salona Gece Kona trebalo bi da bude primenjen i u Novom Sadu, najavio je Dušan Vujičić iz „Platoneuma“. Od čelnika ovog grada biće zatražen prostor, a slične kutke zatim bi trebalo otvoriti i u još nekoliko gradova u Srbiji. – Čitaoci su već duže vremena zasuti ljubićima i krimićima kojih je najviše i u velikim knjižarskim lancima, dok su ozbiljna dela potisnuta i knjigoljupci nemaju gde da ih nađu – rekao je Petar Živadinović, direktor „Paideie“. Nazvavši ovaj sporazum utopijskim projektom, on je istakao da ga je moguće ostvariti samo ako izdavači budu odlučni u stalnoj inicijativi i predlaganju izmena nekih zakonskih propisa. – Naše je da nametnemo drugačije mišljenje, da bez drugačijih knjiga ova kultura neće postojati – naglasio je Živadinović. I Vladislav Bajac, direktor „Geopoetike“, naveo je da su tzv. mali izdavači u podređenom položaju jer njihovih naslova nema u knjižarama. Kao što ih nema ni u bibliotekama koje bi, pored popularnih knjiga, morale da imaju i ono što je najvrednije i da tako omoguće čitaocima širok izbor.
„Prosveta”: Tragom velikog Gece Kona | Kultura | Novosti.rs.
Dobar članak, dobra ideja! „Na ovaj način će tzv. mali izdavači koji nemaju svoje knjižare i mogućnost da produkciju predstave javnosti, a imaju značajne naslove, dobiju svoj prostor, Salon Gece Kona, u kome će moći čitaocima da nude svoje knjige i gde će se organizovati razgovori o najaktuelnijim problemima u ovoj profesiji.“ Ali, treba imati u vidu i tzv. – Piščeva izdanja. Bilo bi dobro, da ova knjižara prima probrana i izdanja koje su pisci objavili o svom trošku, ili uz pomoć prijatelja, nije važno. – Još bolje bi bilo, da ova država u kojoj se mnogo toga urušilo i gde se kida tamo gde je najtanje, napravi realne konkurse za sufinansiranje jednog broja književnih časopisa. Da ne pomaže ni jednog izdavača, ni SKZ, ni MS – ako ne mogu sami, neka propadnu. – Kako je pokojni Kon mogao? Verujem da bi bila dobra vest da ova država, i u ovakvim uslovima (mislim nadležno ministarstvo kulture) učini izvestan napor i raspiše javni konkurs za sufinansiranje – recimo – stotinak naslova savremenih ili upokojenih pisaca, koji žive u Srbiji (roman, poezija, esej i dr), pa da se sami autori staraju o štampanju tih knjiga. I bilo bi dobro da ova knjižara omogući prodaju takvih knjiga, eto za početak, u Geci Konu. Naravno, ko bi bio u tim komisijama koje bi, ako bi se takvi konkursi organizovali, vrlo je važno? Morali bi biti ljudi od velikog ugleda i moralnog integriteta, a ne neki književni trgovci koji se u javnosti lažno predstavljaju kao nekakvi kritičari ili univerzitetski profesori, inače je sve džaba…
Видећемо шта ће бити. И пут у пакао је поплочан добрим намерама. У овој земљи постоје тзв. „мали издавачи“, и тзв. „велики“ – никоме није јасно по чему су велики, осим да су подупрти капиталом који ко зна од куда је и како дошао. Држава Србија би требало да се уразуми и да престане да помаже – ма ког издавача. Ко мисли да може тај посао да ради, нека га ради без помоћи државе, без директне помоћи.